Članci
Travanj 27, 2020 Napisao/la

Moj korona dnevnik

Jednog vikend jutra jedna je mama potaknula (čitaj: puno nagovarala) jedanaestogogišnjeg sina da zajedno naprave nešto zanimljivo i korisno za njegove vršnjake. Kroz razgovor, zajedničko planiranje, biranje materijala i rješavanje tehničkih zavrzlama napravili su Moj korona dnevnik.

Ova mala knjižica namjenjena je djeci osnovnoškolske dobi ili predškolcima koji ju mogu uz pomoć roditelja ispuniti, obojati, urediti po volji i sačuvati kao uspomenu na ovo jedinstveno iskustvo u događaju kojega će pamtiti i povijest.

Materijal je namijenjen za osobnu upotrebu ili upotrebu u edukativne svrhe.

Socijalno-emocionalni razvoj odvija se uvijek u kontekstu s drugima, te je u tom smislu od samog rođenja velika važnost okoline djeteta. Dolaskom na svijet, biološki smo pripremljeni na ljubav, na stvaranje odnosa s drugima, a od početka nam je potrebna sigurnost i osjećaj da će netko biti tu kada nam zatreba. Prve interakcije tako oblikuju socijalno emocionalni razvoj djeteta kroz razvoj privrženosti i osjećaja sigurnosti/nesigurnosti koji dijete razvija prema svojoj okolini.

Imaju li glazba i govor nešto zajedničko? Na prvi pogled slušatelj će uočiti vrlo jasnu razliku između predavanja o novim poreznim zakonima i slušanja popularne pjesme, no istraživači ipak često uspoređuju to dvoje. Prema njima glazba i jezik (uključujući i znakovni jezik) imaju puno toga zajedničkog – ritam, pauze, podizanje i spuštanje tonova te pisani ili zvučni izražaj. Sve to prisutno je u govoru, a iste karakteristike ima i glazba. Kada govorimo, radimo pauze i koristimo određeni ritam, riječ možemo izgovoriti ili napisati isto kao i ton koji možemo odsvirati ili zapisati.
Neki smatraju da su glazba i govor evoluirali iz istog pretka – „glazbogovora“, koji je s jedne strane imao ulogu prenositi konkretne informacije (današnji govor), a s druge strane emocionalne poruke (karakteristično za glazbu). Iako i glazbom i govorom prenosimo i informacije i emocije, neki smatraju da su zapravo to dvije krajnosti nekadašnjeg „glazbogovora“.

Iako je sposobnost plesanja, koja zahtijeva veću koordinaciju, rezervirana za stariju djecu, i male bebe mogu uskladiti svoje kretnje s glazbenim tempom, a sve to praćeno je i pozitivnim afektom koji ne možete ne prepoznati – bebinim smiješkom. Glazba je svuda oko nas. Pjevanje je, kao i govor, jedan od načina na koji ljudi prenose poruke, izražavaju emocije i prenose svoju kulturu.

Jeste li primijetii da bebe više pokreću svoje tijelo kao odgovor na glazbu nego na govor? Obratite pozornost kako ih glazbi više privlači ritam nego melodija. Već male bebe imaju sposobnost uskladiti svoje kretnje s određenim zvukovima, točnije s njihovim ritmom.

Roditelji često upadaju u zamku i uspoređuju bebu sa starijom sestrom ili bratom, rođakom, bebom prijatelja, ali i iz svoje okoline često čuju „Moja je beba s četiri mjeseca već…“. Sve to može utjecati na natjecateljski duh među roditeljima kada je u pitanju razvoj bebe ili poticati nepotrebnu zabrinutost pa se roditelji mogu pitati zašto se njihova beba još ne okreće na trbuh, zašto ne govori i sl. Roditelj koji traži podatke o razvoju djece među prijateljima, znancima i rodbinom, vrlo će vjerojatno pronaći primjer djeteta koje je neku vještinu usvojilo prije njegova i primjer djeteta koje je neku vještinu usvojilo nakon njegova. Kako u tom slučaju znati je li razvoj vaše bebe uredan?

Može li stari pas naučiti nove trikove? Postoji li vrijeme koje je optimalno za razvoj određenih vještina i sposobnosti? Istraživanja pokazuju da postoji vrijeme u kojemu je mogućnost djelovanja na neki aspekt razvoja veće, odnosno da nije zanemarivo kada pružamo koji razvojni poticaj. Ovo je povezano s prethodno opisanom sposobnosti mozga koju nazivamo plastičnost, a koja nam govori o važnosti okolinskih utjecaja na naš razvoj. Uz nasljeđe, konačnu arhitekturu našeg mozga oblikuju i okolinski faktori poput svakodnevnog iskustva, ljubavi, njege, obrazovanja.

Plakanje je fenomen koji je predmet interesa od davnina. Ljudi plaču kada su tužni, depresivni, ljuti, u boli, ali i kada su sretni…
Jedan od prvih načina na koji beba komunicira s okolinom je komunikacija kroz plakanje. Roditelji na dječji plač reagiraju najčešće tražeći uzrok bebinog nezadovoljstva kako bi ga otklonili, bilo da je to provjeravanje je li dijete mokro, gladno, previše ili premalo utopljeno i slično. Plakanje je prirodni mehanizam kojim se bebi osigurava da će moći prizvati pažnju skrbnika/roditelja kada joj ona bude potrebna.

Misliti o tuđim mislima veoma je zahtjevan kognitivni posao. Manja djeca zbog još potrebnog sazrijevanja određenih sposobnosti (jezika, pozornosti, izvršnih funkcija) nemaju razvijenu ovu vještinu. Neka djeca sa specifičnim razvojnim teškoćama (npr. autizam) i u starijoj dobi imaju problema s ovako složenim zadacima. Naime fizički nam je svijet svima dostupan putem naših osjetila, no o mentalnom svijetu u koji smo kroz interakcije s drugim ljudima svakodnevno uronjeni nije tako lako dostupan, opipljiv.

Dječji je razvoj dinamičan proces oblikovan međuutjecajem bioloških i okolinskih faktora od samog začeća pa nadalje. Sva se djeca ne razvijaju jednakim tempom, niti se sve sposobnosti i vještine kod djeteta ne razvijaju istom dinamikom. Ipak, za dijete je od iznimne važnosti rano prepoznati potrebu za razvojnom podrškom, terapijom jer pravovremena reakcija roditelja, te pravovremeni i prilagođeni razvojni poticaji pružaju najveću mogućnost za uspjeh.

Deficit pažnje (ADD - "Attention Deficit Disorder") odnosno deficit pažnje s hiperaktivnošću (ADHD - "Attention Deficit Hyperactivity Disorder") je razvojni poremećaj koji se prema nekim studijama javlja kod 3 do 5 % djece, a do četiri je puta češći kod dječaka nego kod djevojčica. Mnoga su djeca u nekom svom životnom periodu impulzivna, nemirna, nepažljiva, no kada ova ponašanja prelaze ono što se ovisno o razvojnom stadiju i dobi djeteta očekuje, te narušava funkcioniranje u svakodnevnom životu (vrtić, škola, socijalni odnosi…) onda govorimo o teškoći, a ne o razvojnoj fazi. Važno je reći da se tada ne radi o roditeljskom nemaru, neuspjehu ili pak „zločestom“ i neodgojenom djetetu, već o teškoći koja ima svoje biološke uzroke. Naime neka istraživanja pokazuju da mozak ove djece pokazuje u određenim predjelima drugačiju aktivnost, odnosno da postoji neurokemijska neravnoteža u smislu snižene razine dopamina i norepinefrina.

Stranica 1 od 3

Raspored

Upiti za radionice!
+385 98 987 1074
Povežimo se

Želim primati obavijesti