"Ne mogu otići ni do kupaonice, a da ne zaplače."
"Do prije mjesec dana svi su je mogli čuvati, a sada želi samo mene."
"Hoće li zbog ovoga biti previše vezana za mene?"
Ovo su pitanja koja si gotovo svakodnevno postavljaju roditelji beba. Jedan od najčešćih razloga zbog kojih roditelji traže savjet tijekom prve godine bebina života jest trenutak kada njihova do tada nasmijana i opuštena beba odjednom počne plakati čim mama izađe iz sobe ili odbija ostati s drugom bliskom osobom. Mnogi se roditelji tada pitaju jesu li nešto pogriješili i jesu li bebu previše naviknuli na sebe!? Dobra vijest je da niste, nego upravo suprotno. Iako je emocionalno iscrpljujuća i za roditelje i za bebu, separacijska anksioznost u većini slučajeva predstavlja razvojno očekivanu fazu koja govori da se bebin mozak razvija upravo onako kako bi trebao, da je stvorila sigurnu emocionalnu vezu s roditeljem te da počinje bolje razumijevati svijet oko sebe.
Što je separacijska anksioznost?
Separacijska anksioznost predstavlja emocionalnu reakciju bebe na odvajanje od osobe koja joj pruža osjećaj sigurnost, najčešće majke, oca ili drugog primarnog skrbnika. Najčešće se pojavljuje oko 8. mjeseca bebinog života, vrhunac doseže oko prve godine (baš u trentku kada se većina roditelja vraća na posao i vrijeme je za prva ozbiljna odvajanja) te se postupno smanjuje tijekom druge i treće godine života. Može se ponovno pojačati u razdobljima velikih razvojnih i/ili životnih promjena, poput polaska u vrtić, bolesti, preseljenja ili dolaska novog člana obitelji. Bebe se razlikuju po tome kako će reagirati na odvajanje. Neke će burno reagirati na svako odvajanje, dok će druge pokazivati tek kratko negodovanje. Nijedna od tih reakcija sama po sebi ne govori o kvaliteti privrženosti niti o budućem emocionalnom razvoju.
Zašto se pojavljuje baš tada?
Tijekom prve godine života mozak prolazi kroz iznimno intenzivan razvoj. Broj neuronskih veza ubrzano raste, a područja odgovorna za pamćenje, prepoznavanje lica, regulaciju emocija i socijalnu interakciju postaju sve bolje povezana. Upravo u tom razdoblju razvija se spoznaja koju je Jean Piaget nazvao stalnost objekta. To znači da beba počinje razumijevati da ljudi i predmeti postoje čak i kada ih više ne može vidjeti, čuti ili dodirnuti. No taj razvoj sa sobom donosi zanimljiv paradoks. Prije nego što razvije stalnost objekta, beba zapravo ne razmišlja o roditelju kada ga više ne vidi ili ne čuje (kada mama izađe iz sobe, kao da jednostavno nestane iz djetetova svijeta). Sada beba zna da roditelj i dalje postoji, ali još nema razvijen osjećaj vremena. Ne može razumjeti razliku između jedne minute i jednog sata, niti može predvidjeti kada će se roditelj vratiti. Drugim riječima, sada zna da ste otišli, ali još ne zna hoćete li se i kada vratiti. Upravo ta kombinacija stvara osjećaj nesigurnosti i protest zbog odvajanja. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih se upravo u tom razdoblju pojavljuje separacijska anksioznost.Privrženost i separacijska anksioznost. Jedan od najvažnijih doprinosa razumijevanju separacijske anksioznosti dao je John Bowlby, utemeljitelj teorije privrženosti. Bowlby je smatrao da je potreba za blizinom skrbnika biološki programirana jer povećava šanse za preživljavanje. Kada se beba odvoji od osobe koja joj pruža sigurnost, aktivira se skup emocionalnih i bihevioralnih reakcija čija je svrha ponovno uspostaviti blizinu). Kasnije je Mary Ainsworth svojim istraživanjima pokazala da bebe sa sigurnom privrženošću često jasno pokazuju da im roditelj nedostaje kada ode, uznemirene su pri odvajanju, ali se nakon povratka roditelja relativno brzo smire i ponovno nastavljaju istraživati okolinu. Intenzivna reakcija na odlazak roditelja ne znači da je dijete nesigurno privrženo.
Važnije je ono što se događa nakon ponovnog susreta. Dijete sa sigurnom privrženošću traži blizinu, brzo se utješi i nakon toga nastavlja istraživati okolinu. Roditelj mu služi kao "sigurna baza" iz koje istražuje svijet. Ako roditelj dosljedno odgovara na djetetove potrebe, dijete postupno razvija duboko uvjerenje da su bliske osobe dostupne, da će se vratiti i da je svijet sigurno mjesto za istraživanje. Drugim riječima, intenzivna reakcija pri odvajanju nije znak da je dijete previše vezano, nego da mu je odnos s roditeljem važan.
Kako pomoći bebi?
Ne možemo potpuno ukloniti separacijsku anksioznost, niti bismo trebali. Ona ima svoju razvojnu svrhu. Ono što možemo jest pomoći bebi da kroz ovu fazu prođe uz što manje stresa.
Roditelji mogu pomoći tako da:
-
-
- rastanci budu kratki, mirni i predvidivi
- uvijek najave odlazak umjesto da se iskradu
- razvije mali ritual rastanka (zagrljaj, poljubac, ista rečenica)
- održava što predvidljiviju dnevnu rutinu
- postupno uvodi nove osobe koje će brinuti o djetetu
- ostane miran i kada dijete protestira
- po povratku pruži toplinu i blizinu bez kritiziranja ili posramljivanja zbog plača.
Roditelji često misle da će beba manje plakati ako se iskradu. Kratkoročno to može izgledati uspješno, ali dugoročno može narušiti osjećaj predvidljivosti, sigurnosti i povjerenja. Beba uči da roditelj može nestati bez upozorenja, što može povećati nesigurnost pri svakom sljedećem odvajanju. Mnogo više pomaže kratki ritual: zagrljaj, poljubac, jednostavna rečenica poput: "Ja sada idem na posao i vratit ću se nakon ručka." Iako beba još ne razumije sve riječi, razumije ton glasa, predvidljivost i dosljednost.
-
A što je s mamama (i tatama)?
Kada govorimo o separacijskoj anksioznosti, najčešće razmišljamo o bebama, no ona nije izazovna samo za njih. Znanost posljednjih godina sve više pokazuje da je roditeljski mozak oblikovan tako da snažno reagira na djetetove signale. Tako da separacijska anksioznost često jednako snažno pogađa i roditelje. Tijekom trudnoće i nakon poroda u mozgu roditelja događaju se brojne promjene. Pod utjecajem hormona poput oksitocina, prolaktina i dopamina, ali i kroz svakodnevnu brigu o bebi, mozak postaje osjetljiviji na bebin plač, izraz lica i potrebe. Funkcionalna neurološka istraživanja pokazuju pojačanu aktivnost područja odgovornih za empatiju, motivaciju, obradu emocija i donošenje odluka kada roditelj vidi ili čuje vlastito dijete. Zato nije neobično da mnoge majke osjećaju stezanje u prsima, knedlu u grlu ili snažnu potrebu vratiti se djetetu čim ono zaplače. To nije znak pretjerane osjetljivosti ili slabosti. To je odraz biološki oblikovanog sustava koji nas potiče da zaštitimo svoje dijete. Majke nerijetko osjećaju krivnju kada odlaze na posao, ostavljaju bebu u jaslicama ili jednostavno žele sat vremena za sebe. Istodobno, osjećaju pritisak da moraju biti potpuno mirne i da ne smiju pokazati vlastite emocije. No beba ne treba savršenog roditelja koji nikada ne osjeti tugu ili zabrinutost. Treba roditelja koji, unatoč vlastitim osjećajima, ostaje dostupan, topao i predvidljiv. Važno je zapamtit da beba ne gradi sigurnost tako što se nikada ne odvaja od roditelja već da sigurnost nastaje kroz ponavljano iskustvo brojnih kratkih rastanaka i toplih ponovnih susreta. Upravo taj ciklus gradi povjerenje da se ljudi koje voli vraćaju. Ne trebamo djecu zaštititi od svakog rastanka. Trebamo im pokazati da su rastanci podnošljivi jer nakon njih slijedi ponovni susret.
Kada potražiti stručni savjet? Iako je separacijska anksioznost je razvojno očekivana u ranom djetinjstvu i je znak urednog razvoja važno ju je razlikovati se od separacijskog anksioznog poremećaja (intenzivan i razvojmo neprimjeren strah od odvajanja).
Korisno je razgovarati sa stručnjakom ako:
- dijete pokazuje izrazito intenzivan strah koji traje dugo nakon treće godine života
- intenzivno odbija kontakt sa drugim odraslim osobama
- anksioznost izaziva snažne tjelesne smptome
- značajno narušava svakodnevno funkcioniranje djeteta i obitelji
- onemogućava pohađanje vrtića ili škole
- pojavljuje se nagla i vrlo intenzivna promjena nakon traumatskog događaja.
Za kraj
Separacijska anksioznost nije znak slabosti, razmaženosti ili lošeg roditeljstva. Ona je dokaz da se bebin mozak razvija, da beba stvara mentalnu sliku osobe koju voli i da uči kako izgleda odnos koji traje čak i kada nismo zajedno. Separacijska anksioznost nije dokaz da je beba "previše vezana". Ona je dokaz da beba voli, da pamti, da očekuje i da joj je odnos s roditeljem važan. Da beba nije razvila duboku emocionalnu vezu s roditeljem, ne bi ni protestirala kada taj roditelj ode. Plač pri odvajanju nije dokaz da odnos nije dobar, već da je odnos dovoljno siguran da beba može jasno pokazati koliko joj je važan. Svaki put kada se vratimo nakon rastanka, bebi šaljemo poruku koja ostaje mnogo dulje od samog zagrljaja: "Možeš računati na mene. Odlazim, ali se vraćam." Upravo iz tog iskustva, korak po korak, beba gradi ideju o svijetu kao sigurnom mjestu i ravija osjećaj sigurnosti koji će nositi sa sobom cijeli život.