"Znam da je vrijeme za prestanak dojenja. Zapravo, ja sam ta koja više ne želi dojiti, ali svaki put kada pokušam stati, osjećam ogromnu krivnju. Kao da ću time iznevjeriti svoje dijete."
Ovo su rečenice koje često čujem u svom radu s roditeljima. Na prvi pogled moglo bi se činiti da je prestati dojiti jednostavno jer je riječ "samo" o prestanku hranjenja. No, svatko tko je prošao proces odvikavanja zna da se radi o nečemu puno većem. Dojenje vrlo rijetko ostaje samo način prehrane. Ono s vremenom postaje način umirivanja, povezivanja, uspavljivanja, utjehe, ponovno uspostavljene bliskosti nakon
razdvajanja i jedan od najintimnijih rituala između mame i djeteta. Zato prestanak dojenja kod mnogih majki izaziva osjećaje koji ih iznenade svojom snagom. Često se javljanju tuga, krivnja, olakšanje strah, nostalgija, žalovanje... Važno je naglasiti da su sve emocije koje se pojave u procesu odvikavanja od dojenja normalne i razumljive.
Zašto je završetak dojenja toliko težak?
Ljudi teško završavaju odnose koji su im bili važni. Teško je čak i kada znamo da je promjena dobra i kada smo je sami odabrali. To vrijedi i za dojenje. Iz perspektive razvojne psihologije, dojenje je tijekom prvih godina života mnogo više od hranjenja. Ono postaje jedan od načina na koji dijete traži sigurnost kada je umorno, preplavljeno emocijama ili treba blizinu. No jednako tako, ono postaje i dio majčinog identiteta. Kada tada dođe trenutak prestanka, ne završava samo jedna navika i način hranjenja. Prestankom dojenja završava jedno razdoblje majčinstva. Nedavna kvalitativna istraživanja pokazuju upravo to – majke odvikavanje često opisuju riječima poput gubitak, završetak jednog poglavlja, promjena identiteta i emocionalno otpuštanje, čak i kada su same donijele odluku o prestanku dojenja. Najteži dio je prihvatiti da dijete raste, da se odnos mijenja i da ljubav sada mora pronaći nove načine izražavanja.
Roditelji često misle da je njihova nelagoda dokaz kako dijete nije spremno za promjenu, no vrlo često upravo roditelj prolazi kroz vlastiti proces odvajanja. Svako razvojno razdoblje donosi malo više samostalnosti prvi koraci, prvi odlazak u vrtić, prva prespavana noć, prestanak nošenja, prestanak dojenja. Svaki od tih koraka podsjeća roditelja na jednu jednostavnu, ali emocionalno zahtjevnu činjenicu – dijete raste, a rast uvijek uključuje određenu količinu odvajanja. Britanski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott još je prije nekoliko desetljeća pisao da je zadatak roditelja postupno pomagati djetetu da podnese sve veću udaljenost, uz osjećaj da sigurnost odnosa ostaje netaknuta. Danas suvremena istraživanja privrženosti potvrđuju upravo tu ideju: sigurna privrženost ne znači trajnu fizičku blizinu, nego povjerenje da je roditelj emocionalno dostupan kada ga dijete treba. Drugim riječima, dijete ne gubi sigurnost zato što više ne doji. Sigurnost ostaje ako ostaje odnos.
Granice nisu suprotnost ljubavi.
Jedna od čestih roditeljskih briga odnosi se na dilemu i pitanje: "Ako sada kažem ne, hoće li moje dijete misliti da ga odbacujem?" Odgovor je gotovo uvijek ne. Dijete može biti tužno, može se naljutiti, može protestirati, plakati, biti frustrirano, ali to nije isto što i osjećati se odbačeno. Djeca ne trebaju roditelja koji će ispuniti svaku njihovu želju, trebaju roditelja koji može ostati smiren i prisutan čak i kada dijete doživljava frustraciju. To je jedna od ključnih poruka suvremene razvojne psihologije. Emocionalna otpornost ne razvija se tako da dijete nikada ne doživi neugodne emocije, razvija se tako da ih proživljava uz odraslu osobu koja ih može izdržati zajedno s njim. Drugim riječima, kada dijete plače jer više nema dojenja, naš zadatak nije nužno ukloniti razlog plača, naš je zadatak ostati uz njega.
Najteži dio često nije djetetov plač nego roditeljeva nelagoda.
Roditelji prirodno žele zaštititi dijete od tuge. No ponekad, pokušavajući ukloniti svaku njegovu neugodnu emociju, zapravo pokušavamo umiriti vlastitu. Ako svaki put vratimo dojenje zato što ne možemo podnijeti djetetovo razočaranje, granicu zapravo ne pomiče dijete pomiče ju naša nelagoda. To nije znak slabosti, to je znak koliko nam je stalo i upravo tu leži prilika za osobni rast. Roditeljstvo nije samo odgoj djeteta, roditeljstvo je i stalno učenje kako regulirati vlastite emocije kako bismo mogli pomoći djetetu regulirati
njegove.
Preuzeti odgovornost znači voditi, a ne ugađati.
Roditelji ponekad osjećaju da su odgovorni za djetetovu sreću, no razvojna psihologija govori nešto drugačije. Odgovorni smo za odnos, za sigurnost, za toplinu, za dosljednost, ali nismo odgovorni za to da dijete nikada ne bude tužno, ljuto, frustrrano, prestrašeno... Kada majka odluči prestati dojiti, ona ne uskraćuje ljubav. Tada pokazuje da može postaviti granicu i da ljubav ostaje čak i kada granica postoji. I to je iskustvo koje će dijete tijekom života trebati mnogo puta.
Što je s mamom?
U razgovorima o odvikavanju od dojenja često je fokus samo na djetetu i tome koliko je to njemu teško. Često potpuno zaboravimo majku. Možda više ne želi dojiti, možda je iscrpljena, možda joj treba više sna, više prostora za vlastito tijelo ili jednostavno osjećaj da ono ponovno pripada njoj. Brinuti o sebi nije suprotno brizi za dijete. Zapravo, upravo je sposobnost da prepoznamo vlastite granice jedan od najvažnijih modela koje dijete promatra od najranije dobi. Dijete koje odrasta uz roditelja koji zna reći: "Volim te, ali i ja imam svoje potrebe" uči da bliskost ne znači odustajanje od sebe.
Gdje je u svemu tome tata? Kada govorimo o prestanku dojenja, gotovo sva pažnja usmjerena je na majku i dijete. Ipak, odvikavanje nije odnos između dvoje ljudi – ono je promjena u dinamici cijele obitelji i upravo zato uloga oca ili drugog primarnog skrbnika može biti iznimno važna. Ovo je razdoblje u kojem dijete otkriva da sigurnost ne dolazi samo iz jednog odnosa, nego iz cijele obitelji. Tata ne preuzima majčinu ulogu. On gradi svoju. Dijete pritom ne uči da je izgubilo jedan izvor sigurnosti, nego da se njegova mreža sigurnih odnosa proširuje i to je važna razvojna promjena. Istraživanja posljednjih godina pokazuju da uključeni očevi doprinose razvoju emocionalne regulacije, osjećaja sigurnosti i otpornosti kod djece. Jednako tako, kvalitetan odnos između roditelja – ono što nazivamo suradničkim roditeljstvom – povezan je s lakšom prilagodbom djece na velike razvojne promjene, uključujući i odvikavanje od dojenja. Tatina podrška nije potrebna samo djetetu. Kada majka osjeća da nije sama i kada roditelji djeluju kao tim, majka lakše ostaje dosljedna u granicama, a dijete se lakše prilagođava novim rutinama. Upravo je dosljednost, uz toplinu i razumijevanje, ono što djetetu daje osjećaj sigurnosti.
I za kraj...
Jednog će dana vaše dijete posljednji put zatražiti dojku. Vjerojatno nećete znati da je to posljednji put. Kao što niste znali ni kada ste ga posljednji put nosili uspavanog u naručju, kada ste posljednji put puhali u oguljeno koljeno ili kada ste posljednji put otpjevali onu istu uspavanku. Roditeljstvo je satkano od posljednjih puta koje prepoznamo tek kada prođu, ali svaki završetak istodobno otvara prostor za nešto novo. Nakon dojenja dolaze razgovori prije spavanja, čitanje, agrljaji koji traju malo duže. Šale koje razumijete samo vas dvoje. Pogledi puni povjerenja. Ljubav ne nestaje kada dijete prestane dojiti – ona sazrijeva zajedno s odnosom. Možda je upravo to najveći izazov roditeljstva: dopustiti djetetu da raste, a pritom ostati njegova sigurna luka. Ne zato što smo uvijek mogli zadovoljiti svaku njegovu potrebu, nego zato što smo ostali uz njega i onda kada je bilo razočarano. Dijete neće pamtiti koliko je dugo dojilo. Pamtit će kako se osjećalo uz vas.