Privatna psihološka praksa Rebeka Bulat
Adamićeva 24, Rijeka
info@psiholog-rebeka-bulat.hr

Pročitajte

O dječjem razvoju, roditeljstvu, psihologiji, mentalnom zdravlju...

mocnapricaPriče postoje sigurno od kada postoji i jezik. Može se reći da je pričanje priča najstariji oblik obrazovanja. Od davnina, pričama su se genaracijama prenosila vjerovanja, tradicija, običaji.
No, priče nisu samo oblik zabave, jedan od načina provođenja zajedničkog vremena roditelja i djeteta, već postoje mnoge dokumentirane dobrobiti pričanja odnosno slušanja priča, poput npr. obogaćivanja jezika i pismenosti, razvijanja razumijevanja socijalnog svijeta kod djece.


Priče nam također pomažu da pohranimo neke podatke u našem mozgu. One pomažu organizaciji informacija koje bi inače bez strukture bile samo razbacane i teško dohvatljive činjenice. Tako je poznato da učenici puno bolje mogu zapamtiti određen sadržaj ako je on ispričan u obliku priče ili popraćen anegdotama koje dodatno opisuju određen sadržaj, odnosno one pomažu razumijevanju činjenica. Dapače, često upravo te anegdote učenici nose sa sobom u odraslu dob i one postaju veza s nekim davnim školskim sadržajima.
Naš mozak ima potrebu pronaći značenje, uzorke u okolini kako bi određeno iskustvo imalo smisla. Štoviše, imamo potrebu uobličiti u priču, pronaći namjere i odnose čak i među jednostavnim animiranim elementima poput trokuta i krugova čija kretanja vrlo brzo opisujemo riječima koje označavaju složene odnose poput namjera, motivacije (npr. „Trokut želi uloviti krug.“). Ova sposobnost da razumijemo i drugima pripisujemo namjere, želje i vjerovanja opisuje se terminom „teorija uma“ koja se kod djece u zrelijem obliku javlja u dobi od 4 godine i jasan je pokazatelj naše evolucijske socijalne usmjerenosti.


Priče koriste stvarna iskustva kako bi uspostavile vezu između novih informacija i nekih već postojećih kako bi učenje imalo za nas smisao. Isto tako priče obogaćuju informacije emocijama, koje ih čine više osobnim, usmjeravaju pažnju i time se lakše pamte, te dobivaju na zanimljivosti kroz stvaranje osobnog odnosa slušatelja s pričom. Stephens i sur. (2010) ukazuju čak da prilikom slušanja priče dolazi do usklađivanja moždanih aktivnosti onoga koji priča i onoga koji sluša priču, te je na neki način moždana aktivnost slušatelja eho moždane aktivnosti onoga koji priču priča. Slušanje priče također vodi slušatelja u stanje koje je istovremeno opušteno, ali i pozorno, što omogućava lakše usvajanje i procesiranje sadržaja.
Priča je puno više od riječi koje slušamo, ona nam pruža i bogato senzorno iskustvo što pokazuju studije koje koriste tehnike snimanja mozga. Tako Gonzalez i sur. (2006) upotrebom funkcionalne magnetske rezonance ukazuju na aktivaciju primarnog olfaktornog korteksa kao reakciju na riječi koje se povezuju s mirisima (češnjak, cimet, jasmin).


Priče imaju veliku važnost u razvijanju socijalno-emocionalnih vještina, stvaranju vjerovanja i očekivanja. Naime, kao socijalna bića, usmjereni smo na promatranje i zaključivanje o drugima, a kroz priče imamo priliku kroz likove doživjeti razne socijalne situacije, staviti se u moguće scenarije, te na taj posredan način razvijati razumijevanje socijalnih odnosa, učiti iz tuđih iskustava. Na sličan način priča može biti i utjeha, potpora, ali i izvor snage u teškim trenucima jer nam može omogućiti drugačiji pogled na trenutnu situaciju, pomaže nam preuokviriti određen doživljaj, dati mu novi smisao. Kroz priču možemo na siguran način ponovo proraditi doživljene stresne doživljaje i dobiti neki novi uvid koji može pomoći uspješnijem nošenju s nedaćama, traumama.


Kada govorimo o važnosti priča za dječji razvoj, onda se često naglašava važnost aktivnog uključivanja djece u pričanje priča. Ono se može postići postavljanjem pitanja o razlozima nekog događaja, osjećajima, mislima likova, pretpostavkama o nastavku i sl. Ovako aktivno i interaktivno čitanje ima dobrobiti za razvoj određenih sposobnosti djeteta jer dijete ima priliku i kroz vlastitu aktivnost bolje razumjeti sadržaj kroz dodatno promišljanje o uzrocima, posljedicama, mentalnim stanjima likova. Ovakva interakcija također omogućuje usvajanje novih pojmova i izraza kroz ponavljanje i stavljanje u kontekst kontekst već poznatog. Tako djeca ovim načinom kroz upotrebu izraza za mentalna i emocionalna stanja razvijaju posredno socijalno-emocionalne vještine koje će im biti od pomoći u svakodnevnim socijalnim situacijama.


Kako bi se zadržala pozornost manje djece, te kako bi iskustvo zajedničkog čitanja imalo cjelovit i zaokružen dojam, dovoljno je otprilike 15 minuta za ovakvu zajedničku aktivnost.
Interakcija se može postići i pričanjem izmišljenje priče djeci gdje je korisno osmisliti likove i situacije bliske djetetu kako bi se ono moglo poistovjetiti te intenzivnije doživjeti sadržaj, likove, situacije. Pritom se također može aktivno uključiti dijete u osmišljavanje radnje kroz postavljanje pitanja kojima se potiče dječja mašta i kreativnost, omogućuje djetetu da unese svoj unutarnji doživljaj u zajedničku kreaciju. U ovakvoj slobodnoj produkciji priča od pomoći mogu biti slikovni materijali kao poticaj za osmišljavanje sadržaja, likova.


Priče nam također pokazuju na koji način djeca percipiraju svijet oko sebe. Tako priče koje pričaju sama djeca govore o njihovim trenutnim preokupacijama, načinima na koji doživljavaju svijet oko sebe, nedavnim iskustvima. Navedeno se koristi i u kliničkom radu, upotrebom posebno osmišljenih instrumenata koji imaju za cilj dati uvid u dječji unutarnji svijet. Povezano s ranom privrženošću koja se stvara kroz rani odnos djeteta i skrbnika, mnoga istraživanja pokazuju kako mala djeca razvijaju očekivanja od socijalnih odnosa koja su povezana s njihovom spremnošću da istražuju, reguliraju emocije, budu fleksibilni u odnosu na zahtjeve okoline. Kroz ovaj rani odnos s najbližima djeca čije su potrebe redovito zadovoljene kroz emocionalno usklađen odnos vide svijet sigurnim i stabilnim, nasuprot djece čija rana iskustva govore o nezadovoljenim emocionalnim potrebama kroz odnos s najbližima, koja svijet doživljavaju kaotičnim, nepredvidljivim, pa i opasnim mjestom. Upravo ovakav uvid u temeljem ranih iskustava stvoren „unutarnji model“ djeteta koji se temelji na ranoj privrženosti, može pomoći u terapijskom radu, jer se temeljem njega, a kroz stvorena očekivanja, određene teškoće mogu preslikavati na djetetove odnose s drugim ljudima. Na tom su tragu i rezultati istraživanja koje su proveli Hodges i sur. (2003), a u kojem su korištene nedovršene priče koje je pokazalo jasnu razliku u pričama djece koja su usvojena u ranoj dobi, u odnosu na djecu usvojenu u kasnijoj dobi, u smislu više tema izbjegavanja, nasilja, ozljeda u pričama kasnije usvojene djece.


Priče nisu samo uobičajena rutina vezana uz uspavljivanje djece, već je njihova dobrobit vidljiva u mnogim razvojnim ishodima za djecu. U tom smislu, možemo reći da priče ne služe samo za uspavljivanje, već je njihova moć i ljekovitost vidljiva u buđenju i razvijanju širokog spektra dječjih potencijala.

 

 Literatura:

  1. Arya, D.J, i Maul, A. (2012) The Role of the Scientific Discovery Narrative in Middle School Science Education: An Experimental Study. Journal of Educational Psychology, (104)4, 1022–1032.
  2. Gonzalez, J., Barros-Loscertales, A., Pulvermuller, F., Meseguer, V., Sanjuan, A., Belloch, V., Avila, C. (2006). Reading cinnamon activates olfactora brain regions. NeuroImage, 32, 906 – 912.
  3. Hodges, J., Steele, M., Hillman, S., Henderson, K. i Kaniuk, J. (2003). Changes in Attachment Representations Over the First Year of Adoptive Placement: Narratives of Maltreated Children. Clinical Child Psychology and Psychiatry, 8(3), 351-367.
  4. Lundahl, B. W., Bettmann, J. E., Hurtado, M. i Goldsmith, D. (2014). Different Histories, Different Stories: Using a Narrative Tool to Assess Children’s Internal Worlds. Child and Adolescent Social Work Journal, 31(2), 143-161.
  5. Stephens, G. J., Silbert, L. J. i Hasson, U. (2010). Speaker–listener neural coupling underlies successful communication. PNAS, 107(32), 14425-14430.

(objavljeno u časopisu Rizik, broj 19, 2016., Nastavnog zavoda za javno zdravstvo PGŽ)

Rebeka Bulat

+385 91 531 3004

Sanja Mazor Češarek

+385 98 9871 074

Lina Debelić

+385 91 7670 562

Email radionice

radionice@psiholog-rebeka-bulat.hr

Email savjetovanje

savjetovanje@psiholog-rebeka-bulat.hr

Adresa

Adamićeva 24, Rijeka

Napomena

Zbog direktnog rada s klijentima često ne možemo odgovoriti na telefonske pozive. Upite je zato najbolje poslati mailom.

Želim primati obavijesti