Socijalno-emocionalni razvoj odvija se uvijek u kontekstu s drugima, te je u tom smislu od samog rođenja velika važnost okoline djeteta. Dolaskom na svijet, biološki smo pripremljeni na ljubav, na stvaranje odnosa s drugima, a od početka nam je potrebna sigurnost i osjećaj da će netko biti tu kada nam zatreba. Prve interakcije tako oblikuju socijalno emocionalni razvoj djeteta kroz razvoj privrženosti i osjećaja sigurnosti/nesigurnosti koji dijete razvija prema svojoj okolini.
Djeca su već od najranije dobi sposobna pratiti svoja i tuđa emocionalna stanja, a način na koji djeci najbliži ljudi reagiraju na njihove potrebe razvijaju njihove vještine izražavanja i regulacije emocija. Tako će dijete do trenutka kada se bude moglo više izraziti govorom već imati razvijen značajan broj obrazaca kao reakcije na emotivne sadržaje i situacije. Zbog toga je sigurna privrženost, odnosno raspoloživost djetetu bliskih ljudi u smislu pravovremene i prikladne reakcije na djeteteove potrebe ključna za stvaranje temelja socijalno-emocionalnih vještina. U tom smislu, roditeljske pravovremene reakcije na dječji plač, uznemirenost, neugodu, potrebu za fizičkom blizinom, utjehom, dodirom neće razmaziti dijete već pružiti zdrave temelje njegovom budućem socijalno-emocionalnom razvoju.
Kako dijete raste, širi krug poznatih mu ljudi, mjesta, situacija kontakti s vršnjacima postaju prilika za socijalno-emocionalna učenja o razumijevanju i upravljanju svojim postupcima, osjećajima, željama, namjerama, mislima. Djeca uče kako prevladati zapreke u stvaranju odnosa, kako se prilagoditi socijalnim normama, kako biti s drugima i na zadovoljstvo drugih zadovoljna. Mreže prijateljstva se formiraju, oblikuju, mijenjaju, potrebni su kompromisi, planiranje, zaključci o mogućim i manje mogućim odgovorima na svoje akcije, prikladna i neprikladna ponašanja. U navedenom nisu sami jer su i dalje osim vođeni vlastitim iskustvima, usmjeravni od strane važnih im odraslih, roditelja, članova obitelji, odgajatelja...
Ukratko vještine vezane uz emocije odnose se na svjesnost o svojim emocijama, upravljanje vlastitim emocijama, te na socijalnu svjesnost o emocijama drugih. U tom smislu, prvi korak za razvoj socijalno emocionalnih vještina je pružanje podrške i vođenje malog djeteta u nošenju s neugodnim emocijama (regulacija emocija), jer je navedeno ključno kako za njih same, tako i za njihove odnose s drugim ljudima. Na ovo se nadovezuje podrška djetetu u prepoznavanju i razumijevanju svojih emocija te razvoj empatije prema drugima, odnosno razvijanje razumijevanja tuđih osjećaja, ali i s njima povezanih misli, namjera, ponašanja.
Socijalne se vještine odnose na vještine odnosa s drugima poput suradnje, rješavanja problema, vještina slušanja, čekanje na red, traženja pomoći, izražavanje vlastitih misli, želja, osjećaja na prikladan način. Navedene vještine možemo nazvati i životnim vještinama jer o njima ovisi naše cjelokupno funkcioniranje u životu (u obiteljskom, prijateljskom, poslovnom, društvenom okruženju).
Za razvoj emocionalne inteligencije važna je već spomenuta roditeljska dostupnost (koliko i kako roditelj reagira na potrebe djeteta), pozitivni roditeljski zahtjevi (postavljanje jasnih granica i vodiča za ponašanje), te emotivno vođenje djeteta (prisustvo, empatija, podrška djetetu u emotivno zahtjevnim situacijama). Ove tri karakteristike roditeljstva doprinose razvoju emocionalne inteligencije djeteta.
Kako roditelj može podržati navedene vještine djeteta?
-
Budite empatični prema djetetu – koliko pokazujete suosjećanje za vaše dijete u njemu zahtjevnim situacijama (koje se moguće vama i ne čine toliko teške) odredit će i kapacitet vašeg djeteta za empatiju prema drugima, a navedeno je u temeljima socijalno-emocionalnih vještina. Mala djeca nemaju male probleme, problem je uvijek problem.
-
Iskoristite prilike – svaka socijalna situacija u kojoj se nalazi vaše dijete, prilika je za novo učenje. Socijalne se vještine trebaju vježbati, njima se ne može ovladati samo kroz razgovor van prirodnog konteksta. Što je dijete manje, budite mu bliže u socijalnim situacijama, vodite po potrebi njegovo ponašanje pokazujući prvenstveno vaše razumijevanje njegovih osjećaja, želja, namjera, ali i upućivanjem djeteta na opažanje istog kod drugih. To ne znači da nećete pustiti dijete da se i samo pokuša snaći u neugodnim situacijama, već da ćete biti svjesni trenutnih vještina vašeg djeteta te ovisno o tome biti praktičan model (a ne držati lekcije) kako nešto riješiti. Po potrebi ponudite prijedlog za rješavanje nesuglasica uvažavajući prethodno navedeno.
-
Manju djecu ne tjerajte na dijeljenje – navedeno može usporiti razvoj ponašanja dijeljenja. Prije nego što su spremni podijeliti, djeca moraju osjećati sigurnost u svoje posjedovanje. Ponovno, dajte do znanja djetetu da razumijete njegovu potrebu i strah, uputite ga na razumijevanje tuđih želja i osjećaja. Unesite postepeno radije mogućnost zamjene igračaka, ili pak dajte djetetu ideju da može podijeliti igračku malo kasnije kad se još malo poigra. Na taj način jedno dijete uči kako biti darežljivo, a drugo kako pričekati.
-
Odgoditi zadovoljstvo – stavite dijete u situacije u kojima mora malo pričekati, dobiti nešto što želi uz vremenski odgodu. Navedeno uvijek stavite u logičan kontekst, dajte djetetu razumno objašnjenje zašto mora nešto pričekati, ovisno o situaciji. Ove male frustracije uče ih strpljenju, daju prilike za razvijanje važne vještine samoregulacije emocija.
-
Budite model djetetu – kako se vi odnosite prema vašem djetetu, tako se ono uči odnositi prema sebi i drugima. Isto tako, vi ste djetetu najvažniji model ponašanja i od vas dijete uči koja su prikladna, koja neprikladna ponašanja. Ako želimo neke sposobnosti i vještine, ponašanja razvijati kod naše djece, moramo prvo pogledati sebe i po potrebi mijenjati nešto sa samima sobom, prije nego što možemo nešto tražiti od djeteta.
-
Učite djecu da su ljudi (živa bića) važni – budite osjetljivi na prilike u kojima možete vaše dijete uputiti da se stavi u „tuđe cipele“, ne prelazite preko situacijama u kojima je prilika dijete usmjeriti na razumijevanje potreba drugih ljudi koje se mogu razlikovati od njegovih. Potaknite ga da uočava na drugima neverbalne i verbalne znakove, ponašanja koji ukazuju na mogući osjećaj, namjere, želje. Djeca koja bolje prepoznaju navedene znakove, lakše će se snaći u samostalnim odnosima s vršnjacima.
-
Podučite djecu vokabularu o emocijama, željama – kako bi dijete bilo zadovoljno u socijalnim odnosima mora imati osjećaj da ga drugi razumiju, čuju. Naučite ga da je važno da se izrazi, da drugi žele čuti kako se ono osjeća, što misli. Kako bi dijete to moglo, važno je u svakodnevnom govoru u raznim kontekstima dijete izlagati takvom vokabularu te imenovati emocije (sretan, tužan, ljut, prestrašen, ponosan, znatiželjan, zbunjen, iznenađen, nesiguran...), koristiti izraze o željama, namjerama, mislima (npr. volim; želim, znam, vidim, hoću, mislim, razumijem, vjerujem, zamišljam, očekujem, nadam se, pogađam, sjećam se...).
-
Isprika – umjesto da dijete potičete da se odmah ispriča za nešto, dajte mu vremena, pružite podršku kako bi se samo prvo smirilo i/ili kako bi uočilo kako njegovo ponašanje djeluje na drugoga (kako se on/ona osjeća, što misli). Ispričavanje ne bi smjelo izazvati kod djeteta osjećaj posramljivanja, već suosjećanje i razumijevanje drugoga, a time i žaljenje zbog onog što se dogodilo. Ispriku dijete dakle ne smije doživjeti kao kaznu. Ispričati se nije lako, stoga je važno da djetetu navedeno ponašanje i modelirate vašim isprikama kada je potrebno.
-
Uvijek bez agresije – nasilno ponašanje nikad ne smije biti podržano (niti kao reakcija na ponašanje drugoga). Dijete treba podučiti kako se na drugi način može zaštiti, obraniti, potražiti pomoć odraslog. Navedeno možete vježbati kroz igru uloga djetetu bliskim likovima (plišanci, lego figurice).
-
Podučite ga rješavanju problema – Nakon što ste pokazali djetetu suosjećanje i razumijevanje za problem u kojem se našlo, potaknuli razumijevanje drugoga, pitanjima ga potaknite da proba naći rješenja problema koja će biti zadovoljavajuća za svih („Kako bi mogli oboje biti zadovoljni?“; „Kako si nekad nešto slično već riješio/la?“).
Rebeka Bulat, dipl. psiholog-profesor
Objavljeno u časopisu Rizik 22/2019, tematski broj Obitelj i rani razvoj